Tomislav Tomšić tužio Ivana Pernara zbog kaznenog djela protiv časti i ugleda (uvrede)!?

tomisc2

Priča o bahatom bankaru koji je upao u dom obitelji Rebernišak dobila je i sudski epilog, naime, taj zaposlenik PBZ-a odlučio je nastaviti provocirati javnost. Očito mu nije bila dovoljna snimka u kojoj se na izrazito okrutan način odnosi prema čovjeku kojeg je u ime PBZ nekretnina pokušao nezakonito izbaciti iz doma.

U svojoj tužbi na tri strane “Zajednički odvjetnički ured Sučić i Feketić” u njegovo ime tuži mene zato jer sam na web stranici Živog zida napisao kako Tomšić “po mome sudu spada u klasičnog psihopatu”, te da bi “proglasiti njegovo ponašanje zdravim i normalnim, značilo proglasiti ostatak društva bolesnim”, te kako se nadam da će Tomšić potražiti “adekvatnu liječničku pomoć”. (strana1, strana2, strana3)

Ova tužba zanimljiva je tim više što sam točno predvidio što će Tomislav Tomšić učiniti, odnosno da će me tužiti zato jer nije svjestan da njegovo ponašanje u kući gosp. Rebernišaka nije normalno, odnosno društveno prihvatljivo. Možda njemu je, ali većini u društvu nije, to je među ostalim očito i po brojnim komentarima na video s njim u glavnoj ulozi.

On ne osjeća grižnju savjesti zbog toga što je učinio gosp. Rebernišaku, niti suosjeća s patnjom kroz koju prolazi osoba koju je pokušao izbaciti na ulicu. Radilo se zapravo o verbalnom maltretiranju, a iz načina na koji je nanosio patnju tom čovjeku činilo se kao da u tome uživa.

Po mome sudu, njegovo ponašanje bilo je sadističko i s jasnim ciljem – da u svoju žrtvu utjera što veći strah i “stjera ju u kut”. Kako se gosp. Rebernišak osjećao nakon razgovora s Tomislavom Tomšićem možete samo zamisliti, čovjek se doslovce tresao i ruke su mu drhtale od straha.

Može li se osoba koja ima normalne ljudske emocije tako ponašati? Teško, prošao sam mnoge pokušaje deložacija, gledao sam razne policajce, ovršitelje, odvjetnike i ovrhovoditelje, ali nikad, baš nikad nisam vidio da se netko s takvim prezirom i osudom ponaša prema čovjeku koji živi u strahu od gubitka jedinog doma odnosno beskućništva.

Ima li u njegovom ponašanju elemenata psihopatskog ponašanja? Ako se malo prouči taj fenomen, moguće je uočiti jasne poveznice, od odsutstva empatije prema svojoj žrtvi, do izrazite bahatosti i okrutnosti spram čovjeka koji mu ništa nažao nije učinio.

Da stvar bude gora, potpuno je “izgubio kompas” tražeći od nas “imena i prezimena” iako nije imao pravo da nas legitimira budući nije policijski službenik, na kraju svjestan toga da je njegovo ponašanje neprimjereno i da bi zbog njega mogao imati problema tražio je od nas da ga prestanemo snimati i to na zapovjedan način, de facto nam izdajući naredbu iako nema zakonske osnove da nam zabrani snimanje.

Inače, sam pokušaj deložacije u njegovoj režiji bio je nezakonit, naime, članak 329. Kaznenog zakona zabranjuje samovlast, savršeno je jasno da deložacije ne provode bankari u odijelima koji hodaju po kućama i prijete, nego sudski ovršitelj u pratnji policijskih službenika i po nalogu suda. Dakle, čak i kada ima zakonske osnove za deložaciju, sud je taj koji vrši samu deložaciju, a ne djelatnik banke.

Kada se sve skupa sagleda, jasno je da se Tomislav Tomšić ponašao na neprihvatljiv način. To se očituje i u njegovog završnoj gesti kada on prijeti da će protiv nas podnjeti tužbu zbog ometanja posjeda, “dobronamjerno” me pritom upozoravajući da sam napravio “grešku” s ciljem da mi nabije osjećaj krivnje iako je on, a ne ja taj koji bi se trebao loše osjećati zbog nastale situacije.

Sada želim nastaviti u drugom smjeru – moje obrane od njegove tužbe, naime ja sam prije svega izrazio mišljenje, odnosno moj osoban sud, zato sam i napisao da on “po mome sudu spada u klasičnog psihopatu”. To sam napravio imavši u vidu scenu koja se odigrala pred mojim očima, odnosno ponašanje tužitelja koje se u mnogim elementima podudara s psihopatskim ponašanjem. Dakle, to mišljenje sam izrazio na temelju ponašanja tužitelja koje sam vidio svojim vlastitim očima. Cilj te rečenice bio je isključivo izraziti svoje osobno mišljenje o njegovom ponašanju, na što prema članku 38. Ustava imam pravo. Taj članak govori sljedeće:

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.
Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

Moram napomenuti da sam identičan stav o tužitelju izrazio i na upit nekih od mojih prijatelja koji su me pitali što mislim o njemu. To je dakle ono što ja uistinu mislim, da me sutra netko na televiziji pita mislim li da u njegovom ponašanju ima elemenata psihopatije, ja bi ponovio isto što sam u članku za kojeg me se optužuje i napisao. Iz jednostavnog razloga, to je moje mišljenje, a na njegovo izražavanje po Ustavu imam pravo.

Ako sud utvrdi da nemam na to pravo, odnosno da Kazneni zakon zabranjuje izražavanje mišljenja ukoliko se ono nekome ne sviđa ili se netko nađe uvrijeđenim istim, ta presuda neće biti presuda meni nego slobodi govora, odnosno de facto će doći do suspenzije ustavnog prava na slobodu mišljenja i izražavanja misli. Pritom se postavlja i pitanje smisla tog ustavnog prava ako ono u praksi ne postoji.

Naime, sloboda govora predstavlja pravo izražavanja vlastitih stajališta i razmišljnja bez straha da će nas netko u tom pokušati spriječiti ili zbog toga kazniti. U slučaju da se mene kazni zbog izražavanja istog, to bi značilo da u našem društvu ne postoji sloboda govora i da bi oni koji izražavaju svoje mišljenje zbog toga mogli biti kažnjeni.

Što se tiče drugog navoda optužbe, i kod njega stojim u punom smislu te riječi. Proglasiti ponašanje tužitelja zdravim i normalnim, značilo bi proglasiti ostatak društva koje se tako ne ponaša bolesnim. Jer objektivno gledano, njegovo ponašanje nije bilo normalno, odnosno društveno prihvatljivo. Da se ista snimka pusti na državnoj televiziji, uvjeren sam da bi velik dio gledatelja rekao da način na koji se tužitelj ponaša nije normalan. Međutim, opet se ponavlja pitanje iz prvog dijela moje obrane. Imaju li ljudi pravo na svoje mišljenje, mogu li induktivnim razmišljanjem reći “ovo ponašanje nije normalno” ili deduktivnim “ako je ovo ponašanje normalno, onda ja koji to smatram nenormalnim nisam normalan”.

Ako ne, to ima široke implikacije, budući će ljudi živjeti u strahu od izražavanja mišljenja ukoliko pomisle da bi se netko njime mogao uvrijediti.

Pritom želim napomenuti da primarni smisao postojanja kaznenog djela uvrede nije ograničiti slobodu mišljenja i izražavanja misli, jer je ona kao takva štićena Ustavom, a prema članku 5. Ustava RH “Zakoni moraju biti u skladu s Ustavom”.

Kada bi smisao postojanja kaznenog djela uvrede bilo suzbijanje slobode mišljenja i izražavanja misli, kazneni zakon bio bi protuustavan.

Drugim riječima, primarni cilj klasificiranja uvrede kao kaznenog djela nije bilo ograničavanje slobode mišljenja i izražavanja misli, već nešto sasvim drugo, zaštita ljudi od vrijeđanja.

Izražavanje mišljenja o nečijem ponašanju ili postupku je jedno, a vrijeđanje je nešto sasvim drugo. To što se tužitelj našao uvrijeđenim njegov je problem, jer je moje izražavanje mišljenja o njemu bilo u izravnoj vezi s njegovim ponašanjem, usudio bi se čak i reći da se nije tako odvratno ponašao prema gosp. Rebernišaku ja nikada ne bi došao do zaključaka do kojih sam došao, a za koje me tužitelj tereti.

S druge strane, razlog zašto sam njegovo ponašanje nazvao nenormalnim i bolesnim nije bio s ciljem vrijeđanja njega kao osobe već je za cilj imalo ukazati na negativnu društvenu pojavu (način na koji se neki pojedinci među nama ponašaju), te ga kao takvo osuditi kako drugi ne bi sljedili njegov primjer i ponašali se kao i on. Drugim riječima, da bi zaštitio ne samo ljudsko dostojanstvo onih koje će taj čovjek u budućnosti izbacivati na ulicu, već i društvo u cjelini dajući drugim bankarima pouku o tome kako se ne smiju ponašati prema ljudima koji su se našli u nezavidnoj situaciji.

Razlog zašto sam izrazio nadu da će potražiti “adekvatnu liječničku pomoć” nalazi se u činjenici da tužitelj ni dan danas ne shvaća da njegovo ponašanje nije bilo normalno, niti zbog njega osjeća kajanje. Samim time, velika je vjerojatnost da se i dalje odnosi prema drugim “klijentima” PBZ-a kao što se odnosio i prema gosp. Rebernišaku.

Razlog zašto sam izrazio tu nadu nije bio zbog njega samog, jer osobno ne vjerujem da će on ikada osjetiti ljudske emocije prema onima koje banke deložiraju zbog toga što ne mogu vratiti kredite, već zato kako bi mu stručna osoba rekla da nije u redu da se tako ponaša prema ljudima. Dakle, ne s ciljem pomoći njemu samom, već drugim ljudima koji su žrtve njegovog degradirajućeg i ponižavajućeg načina ophođenja, kako oni ne bi morali proživjeti iskustvo koje je s dotičnim proživio gosp. Rebernišak.

To što tužitelj na kraju tužbe navodi, da je zbog objave njegovog punog imena i podsjetnice primao uznemirujuće pozive na telefon, pa čak i prijetnje od strane nepoznatih počinitelja, nije istina već samo točna činjenica.

Točna činjenica je samo točna činjenica, ne i istina. Istina pripada duhu cjeline, a ne njenim dijelovima. Činjenica može biti jedino istinita unutar određenog konteksta. Ista činjenica stavljena u drugačiji kontekst gubi ili mijenja svoju istinitost.

Naime, razlog zašto su ljudi njega uznemiravali i prijetili mu, primarno je posljedica njegovog ponašanja koje su građani imali prilike vidjeti na snimci (do sad 75.000 pogleda i preko 200 komentara), a koje je uistinu uznemirilo javnost, a o čemu govore brojni medijski natpisi koji su njegovo ponašanje nazvali šokantnim, bahatim, bešćutnim, okrutnim i sl. To što sam ja objavio njegovo puno ime i podsjetnicu, posljedica je njegovog ponašanja, odnosno usko je vezano uz njegov čin.

Kada se netko pred kamerom, u sklopu svojeg posla ponaša na tako odvratan način nema pravo na anonimnost i zaštitu privatnosti. Da sam npr. snimio policijskog službenika kako se na ponižavajući način odnosi prema osobi slabijoj od sebe, također bi objavio njegov identitet, a on ako bi i dobivao prijetnje zbog toga, dobivao bi zbog svojeg ponašanja, a ne zato jer sam ja objavio njegov identitet. Budući je on postao javna osoba onog trenutka kada se odlučio na takav način ponašati pred kamerom i završiti po svim mogućim medijima.

Razlog zašto me tužitelj proziva zbog objave njegovih osobnih podataka, krije se u tome što želi pobjeći od osobne odgovornosti za za svoje ponašanje, odnosno ne želi se suočiti sa reakcijom javnosti na postupanje prema gosp. Rebernišaku, a ne zato jer mu je tobože stalo do zaštite prava na privatnost.

Sukladno svemu navedenom, nemam namjeru priznati krivnju, budući se niti ne osjećam krivim za kazneno djelo za koje me se tereti.

Ovaj unos je objavljen u Nekategorizirano. Bookmarkirajte stalnu vezu.