Poznati LGBT aktivist Dorino Manzin: “Što mi vrijedi pravo na registraciju partnerstva ako nemam pravo na dom?”

phott
Živi zid jedina je prava politička alternativa okrutnu i antihumanu sustavu u kojem živimo. Ne samo što ova stranka nudi radikalnu promjenu teorijskog okvira monetarne i ekonomske politike, nego se ona jedina iskazala i u praksi – na braniku domova golema broja unesrećenih ljudi. I zato jedina ima moralno pravo isticati deložacije i ovrhe kao okosnicu svoga političkog programa. Smatram da ništa nije sto posto crno ni sto posto bijelo, pa priznajem da i druge političke stranke mogu imati manje ili više dobre ideje i kvalitetne programe. Međutim, bez promjene monetarnog sustava i uloge središnje banke, sve će te ideje ostati tek puke želje, a dužničko ropstvo samo će se širiti i zahvaćati sve veći broj naših sugrađana.

Prije trinaest godina osnovao sam udrugu Iskorak i započeo svoju “borbu s vjetrenjačama” rastačući stoljetne predrasude o homoseksualnosti i zalažući se za svačije ljudsko dostojanstvo. Važno je istaknuti da je opća gospodarska i socijalna situacija tada ipak bila mnogo bolja nego danas. Vjerovao sam da je došao pravi trenutak u kojem će se neka svjetonazorska pitanja konačno morati razriješiti. Kao i ostali naivčine, vjerovao sam u zajedništvo, ljubav i toleranciju. Vjerovao sam da je političarima boljitak naroda na prvom mjestu. Želio sam vjerovati da bi sve stranke bile spremne zanemariti svoje razlike u ime temeljnih humanih i civilizacijskih vrijednosti. A koja je vrijednost veća i važnija od zadovoljstva svakog čovjeka? Ako je samo jedan čovjek – gladan, žedan, gol, bos, bez krova nad glavom, ako osjeća bol ili se smrzava ili je žrtva nasilja i diskriminacije – to je dovoljan razlog da političari koji vode državu, ako treba “prevrnu nebo i zemlju” da se takvo stanje odmah promijeni.

Ubrzo sam shvatio da živim u potpunoj iluziji. Shvatio sam da je HDZ najveće zlo koje je zadesilo ovu zemlju – opasna lopovska banda i tajkunaška mafija, pomračeni umovi, veleizdajnici, ratni profiteri i licemjeri kojima su domoljublje i kršćanstvo samo maske kojima povlađuju najnižim strastima naroda kojem su, uza sve ostalo, oduzeli pravo na besplatno obrazovanje i razvoj kritičke svijesti. Shvatio sam i to da je SDP samo druga strana kovanice, nešto poput “ubojice s dječjim licem”. Dok glumataju kako su oni “prosvijećeni kozmopoliti koji se eto razlikuju od primitivnih hadezeovaca”, bjelodana je činjenica da rade za istu financijsku oligarhiju u nekoliko svjetskih centara moći (a možda i u samo jednom).

Nije bilo lako pokrenuti LGBT aktivizam, ali rezultati su danas itekako vidljivi. Ljudima je danas jasno da “lezbama i pederima” ne rastu kopita, rogovi i repovi, da ne silujemo male bebe, da nismo svi seksualni manijaci i da se heteroseksualci ne moraju brinuti za integritet svojih analnih otvora u našoj nazočnosti. Međutim, netko je morao probiti led. Unatoč svim prijetnjama i zastrašivanjima, nisam se dao smesti.

Kad sam na televiziji ugledao Ivana Pernara kako svakodnevno vodi antivladine prosvjede pomislio sam: “Svaka čast ovom liku. Ako sam ja vodio borbu s vjetrenjačama, onda se ovaj bori s nuklearnim turbinama”. Osjetio sam isti onaj građanski ponos (koji inače možeš prepoznati samo ako se na ulici boriš za svoja prava)… ali čak ni tada nije mi palo na pamet da se priključim toj borbi… naprosto sam bio suviše umoran i razočaran. (Naime, u aktivizmu sam doživio udare i iz vlastitih redova jer sam se otvoreno suprotstavio radikalizaciji i ideologizaciji LGBT aktivizma. To više nije bila moja borba pa sam otišao.)

Čak ni nakon što sam se nagledao onih užasnih i mučnih scena deložiranja bespomoćnih žrtava bankarske mafije nisam vjerovao da postoji realna opcija da se bilo što poduzme… A onda su došli predsjednički izbori… nakon kojih više ništa neće biti isto.

Baš kao i njegov imenjak Pernar, Ivan Vilibor Sinčić pokazao je nevjerojatnu hrabrost – vrlinu koju posebno cijenim i koju zaista mogu prepoznati. U kratkom je roku pokazao sve državničke, intelektualne i moralne kvalitete. Zato su me posebno zgrozili odvratni i bljutavi napadi na njega. Primjerice, jedan ljevičarsko-liberalni kolumnist nazvao je g. Sinčića “pseudoaktivistom” (to inače kaže osoba čiji je maksimalni doseg aktivističkog angažmana pisanje članaka za vlastiti portal). S druge pak strane, jedan desničarski portal g. Sinčića nazvao je “rodnim ideologom” (da nije tužno bilo bi smiješno). Sve to nije nimalo slučajno. Sijači mržnje s obiju strana nastavit će i dalje tako, a da (nadam se) nisu ni svjesni koliko rade upravo protiv samih sebe.

Naravno da se i dalje zalažem za sva prava seksualnih i rodnih manjina! Ali, što mi vrijedi pravo na registraciju partnerstva ako nemam pravo na dom? A očito je da ga nemam, kao ni ostali građani. Jer sve dosadašnje veleizdajničke vlade drsko i bahato prešućuju da je nepovredivost doma – ustavna kategorija. Tretiraju nas kao idiote i uživaju gledajući nas kako se svađamo zbog pobačaja ili umjetne oplodnje, dok se zapravo pečemo poput riba na istoj tavi.

Naravno da je važno riješiti i svjetonazorske probleme jer će oni kad-tad doći na dnevni red. (Zapravo… bilo bi divno da nam je to jedina briga.) Siguran sam da se Živi zid neće dati uvući u priče o “ustašama i partizanima, Titu i Tuđmanu, našima i vašima”, kao što sam siguran da će na konkretna pitanja koja zadiru u ljudska prava, a jesu etičke dileme (pobačaj, eutanazija i sl.) znati pronaći kvalitetno rješenje koje će nekome pomoći, a nikome neće odmoći. Uostalom, nije to neka mudrost, ako ima dovoljno razuma i dobre volje.

Nikad ne trebamo ispustiti iz vida svu perfidnost političke kvazielite. Na humanitarnim TV akcijama glume dobrotvore kako bi ionako osiromašen narod skupio npr. milijun kuna za dječji odjel neke bolnice, da bi sutradan bez imalo srama odlučili da nas sve zaduže kako bismo platili četiri milijarde kuna za izgradnju rukometnih dvorana! Pa tko je tu lud? U svim najgorim sustavima – robovlasništvu, feudalizmu, fašizmu ili komunizmu – barem si znao tko je neprijatelj. A sadašnji se neprijatelj vješto skriva iza kulisa. Ali, neće još dugo. Jer, slobodarski duh čovječanstva ne može se nikako slomiti.

Stoga podržavam Živi zid koji se bori protiv monetarne okupacije Hrvatske i apeliram na sve članove i članice da očuvaju zajedništvo koje su postigli u krvi i suzama, jer siguran sam da će mafija pokušati posijati razdor služeći se suptilnim trikovima. Neka nam uzori uvijek budu veliki humanisti i borci za ljudska prava… Gandhi, Mandela, Martin Luther King, Dalaj Lama, Stjepan Radić i dr., pa rezultat neće izostati. Naša država ima sve predispozicije i resurse da nam još danas svima bude bolje.

Ovaj unos je objavljen u Nekategorizirano. Bookmarkirajte stalnu vezu.