Neznanje i arogancija novinara Dnevno.hr-a Marcela Holjevca

dnevno
U životu nikada nisam odbio niti jedan intervju, naprotiv, volim rad s novinarima, bez obzira na to za koji medij rade i kakav članak o meni žele napisati.

A pisali su uistinu svakakve članke, pogotovo EPH, odnosno Jutarnji. Od većih medija jedino je Dnevno.hr, kojeg mnogi nazivaju licemjernim portalom jer imaju .hr i .rs verziju na kojima pišu oprečne stvari, pratio rad Živog zida, i zapravo nam rado davao medijski prostor.

Vjerujem da je to bila posljedica toga što nisu cenzurirani od strane banaka, tj. da kao medij imaju slobodu pisanja po tom pitanju. Bez obzira na ideološko opredjeljenje hrvatske verzije tog portala s Dnevno.hr smo imali odličnu suradnju, usudio bi se reći – bolju nego s ijednim drugim medijem.

I tu dolazi Marcel Holjevac, odnosno njegov poziv za intervju kojeg sam rado prihvatio. Međutim, od samog ‘starta’ osjetio sam da nešto ‘ne štima’.

Naime, novinari Dnevno uvijek su bili prijateljski nastrojeni prema nama iz Živog zida, npr. odobravali su to što branimo od deložacija ljude koji ne mogu vraćati kredite. kao i useljavanje obitelji u prazne stanove u vlasništvu Zagrebačke banke na Črnomercu.

Pa ipak, način komunikacije navedenog novinara bio je totalno ‘izvan gabarita’. Novinar je na svaki moj odgovor imao trenutno protupitanje koje je postavio na vrlo agresivan način.

Npr. Gospodine Pernar, vi ste nedavno ponovo došli u fokus javnosti kad ste odbili pomoći obitelji Šepić oko deložacije “jer su članovi HDZ-a”?

U samom pitanju nalazila se lažna teza – da smo im odbili pomoći “jer su članovi HDZ-a”, što naprosto nije istina. Mi im nismo odbili pomoći zbog toga što su članovi HDZ-a, već što se članstva u toj stranci nisu htjeli odreći.

A zašto je to bitan detalj, zato jer HDZ podržava nasilne i tajne deložacije onih koji ne mogu vraćati kredite. Odnosno, zato jer ta obitelj de facto aktivno podržava tu nehumanu politiku, međutim, u trenutku kada su se i sami našli u toj situaciji tražili su našu pomoć.

Dakle, njih nije smetalo što su kreditne institucije deložirale druge obitelji, njih smeta samo njihova deložacija. Takav pristup “nije me briga za druge, briga me samo za sebe” odražava njihovu nesolidarnost s drugim žrtvama kreditnog sustava, a solidarnost je temelj naše organizacije.

Međutim, namjerno je propušten, odnosno skriven još jedan bitan detalj. Nije problem u ideološkim stavovima HDZ-a po pitanju istospolnih brakova ili čirilice, nas to ne zanima, problem koji mi imamo s HDZ-om je u tome što on štiti i zagovara interese stranih banaka koje mrcvare naš narod. To je srž ‘cijele priče’.

Međutim, novinara to ne zanima, on se ponaša kao Alisa u zemlji čudesa i postavlja novo pitanje:

Koje uvjete točno netko mora ispunjavati da biste mu vi pomogli spriječiti deložaciju?

“U ovom trenutku ne tražimo od ljudi da nužno stanu s nama u živi zid. Dovoljno je samo da ne podržavaju politiku nasilnih i tajnih deložacija. Tko god je član neke stranke koja podržava tajne deložacije ne može računati na našu zaštitu.”

Tim činom jasno mu je ukazano da mi s HDZ-om nemamo problem svjetonazorske naravi, nije bitno jesi li u HDZ-u ili nekoj drugoj stranci, bitno je da li stranka čiji si član podržava nehumanu politiku prema ljudima koji ne mogu vraćati kredite, a što je bit našeg djelovanja. Te mu neizravno govorim, da ne tražimo od ljudi koji traže našu zaštitu da stanu s nama u živi zid ili nam daju glas na izborima, već samo da ne podržavaju aktivno politiku raskućivanja našeg naroda.

Umjesto da postavi pitanje u tom smijeru, što je zapravo bit mojeg odgovora, on ide provocirati i pita:

Koje su to stranke?

Očito je kao dan da nijedna politička stranka, osim Saveza za promjene (političkog krila Živog zida), ne govori o problemu tajnih deložacija ili pak staje s nama u Živi zid kako bi spriječili nasilnu deložaciju koju kreditni sustav želi provesti.

Međutim, vidjevši da njega ne zanima bit mojeg odgovora, već samo ‘žutilo’, ja mu odgovaram: “To su sve stranke osim Saveza za promjene.

Umjesto da uđe u bit problema, on opet poput ‘mučkog provokatora’ skreće s teme i postavlja novo pitanje:

Ljudi taj vaš potez komentiraju kao osvetu zbog poraza na izborima?

Na što mu ja odgovaram – “Ne, ponavljam, mi samo ne želimo pomagati nikome tko podržava politiku tajnih (i nasilnih) deložacija (onih koji ne mogu vraćati kredite).”

Nakon što je u intervju izrezao dio mojeg odgovora koji se nalazi u zagradama, a što je bit svega onoga čime se bavimo, on ide dalje i postavlja pitanje na koje svaka osoba koja ima imalo veze s deložacijama zna odgovor.

Vi koristite izraz tajne deložacije. Što zapravo znači tajne deložacije, kako vi saznajete za deložacije ako su tajne?

Na što mu ja odgovaram “Tajne su jer do njih dolazi iznenada, bez obavijesti, ljudi nemaju pojma da će ih doći deložirati…”

Zapazite … na kraju mog odgovora, to označava da sam ja išao dalje nešto reći, ali me on prekinuo i postavio novo pitanje.

Sudski postupak ovrhe nad nekretninom u Hrvatskoj traje prosječno pet godina od prestanka plaćanja kredita, na zapadu samo nekoliko mjeseci, u slučaju Šepića ovršni postupak traje već 16 godina, to baš i nije neko iznenađenje?

Osim što mi nije dao da dovršim odgovor, on pokušava reći jednu jako opasnu tvrdnju, a sad ćete shvatiti i zašto, zapazite prvi dio njegovog pitanja:

Sudski postupak ovrhe nad nekretninom u Hrvatskoj traje prosječno pet godina od prestanka plaćanja kredita, na zapadu samo nekoliko mjeseci

Kada vi čitate to pitanje, vi ne znate njegovu intonaciju, odnosno način na koji je ono postavljeno, a zašto to govorim? Zato jer je on time htio reći da kod nas postupak deložacije predugo traje, odnosno da bi ljude trebalo brže deložirati! To prosječan čitatelj ne zapaža, ali upravo taj dio njegovog pitanja ‘digao mi je živac’.

Zapazite drugi dio njegovog pitanja – u slučaju Šepića ovršni postupak traje već 16 godina, to baš i nije neko iznenađenje?

On time pokušava reći da se tu ne radi o tajnoj deložaciji, međutim ja nisam niti rekao da je ta obitelj tajno deložirana, štoviše, mi smo tu deložaciju unaprijed najavili i snimili. Budući mi je bilo jasno da novinar uopće ne razumije tematiku kojom se bavimo, da niti sluša, niti ga zanima ono što mu ja odgovaram i da postavlja pitanja koja su nepovezana s mojim odgovorima nisam više htio gubiti vrijeme s njim, te mu odgovaram:

“Gospodine, vi morate pokazati izrazito poštovanje prema meni, ako želite razgovarati…”

Zašto sam mu to rekao? Bilo mi je jasno da ga ne zanima ono što imam za reći i da je u svojoj glavi već zacrtao kako će naš intervju izgledati, koji će naslov staviti i na koji će način obraditi tu temu. Samim time smatrao sam taj intervju besmislenim.

Na to on odgovara: Ja samo postavljam pitanja koja vama ne moraju nužno biti ugodna i ne moraju vam nužno ići niz dlaku…

Samim time on de facto priznaje svoj neprijateljski stav prema meni kao sugovorniku, na što mu ja odgovaram:

“Onda si nađite nekog drugog sugovornika, doviđenja…”

Nakon toga on objavljuje članak u kojem piše:

Najviše je u javnosti kritizirana ona [ideja] o (…) sprječavanju deložacija onih koji ne mogu plaćati kredite. Pernarovi kritičari tvrde da u tom slučaju svi koji uredno otplaćaju svoje kredite zapravo ispadaju budale.

Međutim, zaboravlja da je trenutni monetarni sustav u Hrvatskoj postavljen na način da se krediti ne mogu vratiti. Da se krediti mogu vratiti država bi ih vraćala, građani bi ih vraćali i do rasprodaje državne imovine i deložacija građana zapravo ne bi niti dolazilo.

To je ono što on ne shvaća, rasprodaja državne imovine i deložacije građana posljedica su toga što je monetarni sustav postavljen na način da su krediti neotplativi. Budući se borimo protiv monetarnog sustava baziranog na dugu s centralnom bankom kao mjenjačnicom, logično je i da se protivimo mjerama štednje i deložacijama iskamatarenih građana, kao i to da oni građani koji podržavaju taj sustav ne mogu računati na našu pomoć zato jer su dio istog sustava protiv kojeg se mi borimo.

Međutim, on to ili ne zna ili se pravi da ne zna i banalizira cijeli problem na način. “Baba Jaga je digla kredit koji nije vratila, baba Jaga je u HDZ-u i zato jer je baba Jaga u HDZ-u Živi zid ju nije branio”, pritom potpuno ignorirajući činjenicu da neotplativ dug nije problem “babe Jage” nego cijele države i da je upravo HDZ taj koji je zakuhao kašu s neotplativošću kredita, te da sukladno tome oni koji podržavaju nehuman sustav, odnosno tovarenje države i građana neotplativim dugom, nemaju pravo na našu zaštitu. Potom uspoređuje moj intervju s Mesićevim iako jedan s drugim nemaju veze i pritom zaključuje da je meni mjesto u ludnici.

Što drugo reći, nego “bravo Marcel Holjevac, izvrsno si obavio posao, moje ideje su glupost, ljudi koji ne mogu vraćati kredite su si sami krivi i treba ih deložirati, a ti si pametan novinar koji zna svoj posao. Misliš da si faca, ali si zapravo korisni idiot u očima svih onih koji shvaćaju problem novca kao duga”.

Na sve to Marcel Holjevac odgovara da je “radio 22 godine po raznim bankama i usto otplatio jedno sedam osam kredita, od toga jedan stambeni [pa razumije tu tematiku mnogo bolje od mene]“, čime pokazuje dubinu svojeg neznanja i nerazumijevanja teme kojom se bavi jer zaključuje da se krediti mogu vratiti zato jer ih je on osobno mogao vratiti, ne ulazeći pritom u pitanje njihove otplativosti na makro razini, a na što mi cijelo vrijeme ukazujemo.

Srž njegove zablude leži u induktivnom načinu razmišljanja (od pojedinačnog ka općem), polazeći od toga da on osobno može vraćati kredite on zaključuje da su krediti (općenito) otplativi i da su si ljudi sami krivi.

Za razliku od njega mi razmišljamo deduktivno (od općeg ka pojedinačnog), polazeći od toga da je monatarni sustav postavljen na način da društvo u cjelini ne može vratiti kredite, aboliramo krivnje pojedinca koji ne može vratiti dug.

Ovom prilikom pozivam ga na javnu debatu o tome jesu li krediti na makro razini otplativi. Imamo kameru, možemo riješiti prostor, treba nam samo malo vremena i dobre volje s njegove strane. Na taj način cijela će javnost moći vidjeti tko izbjegava odgovore na neugodna pitanja.

PS: Novinar Marcel Holjevac naknadno je odbio javnu debatu uz opasku “da sud ima pravo deložirati iz nekretnine nekog tko nije vlasnik iste, a živi u njoj mimo volje vlasnika”, te da mi “ponižavamo zakone ove države i sve ljude koji pošteno zarađuju svoj novac. Ja sam znači budala jer sam platio svoj stambeni kredit banci? Ponižavate nas koji pošteno zarađujemo i ne živimo na tuđi račun i od tuđe muke.”

Drugim riječima, čovjek polazi od pretpostavke da država, poduzeća i građani ne vraćaju kredite zato jer to ne žele (kao da je to stvar njihove volje), a ne zato jer je to naprosto nemoguće.

Ivan Pernar

Ovaj unos je objavljen u Nekategorizirano. Bookmarkirajte stalnu vezu.