Cenzura

Većina ljudi kada pomisli na cenzuru u glavi vrti film serviran od strane masovnih medija – o tome kako se cenzura događa u dalekim zemljama poput Kine, Irana ili Sjeverne Koreje.

Nažalost, cenzura je izrazito raširena i u našoj zemlji. U prvom dijelu ovog članka bavit ćemo se pitanjem novinarske slobode i pritom ćemo citirati jednog istraživačkog novinara koji je ostao bez posla zato što je pisao o ‘zabranjenim temama’.

‘Moja i krivnja pojedinih mojih kolega je vrlo jasna: pisali smo ono o čemu se nije smjelo pisati, omogućili smo javnosti uvid u informacije koje nikada nisu smjele postati javne. Ukratko pisali smo i govorili o zabranjenim istinama.

Javno je poznato da sam kao istraživački novinar među prvima istražio, pisao i otkrivao neke od najvećih korupcijskih afera u Hrvatskoj: Afera Hypo; politička korupcija u Carini; Afera HAC; Slučaj Soboli; Afera INA i krijumčarenje nafte preko INA-e; krijumčarenje cigareta, duhanska mafija i nezakonita pretvorba i privatizacija TDZ-a i TDR-a; Slučaj NAMA; Slučaj Geotehnika; Slučaj tajnih računa u Villachu; Slučaj tajnih računa kod Privredne banke Zagreb; Afera Zagrebačka banka, o nezakonitoj pretvorbi i privatzaciji te nezakonitom poslovanju Zagrebačke banke; te slučajevima Hrvatske pošte, Hrvatske poštanske banke i Dubrovačke banke.

Ipak, od svih afera koje sam razotkrio i o kojima sam pisao najveća je Afera Hypo, međunarodna bankarska afera, u kojoj postoji dokumentacija koja dokazuje trag novca iznesenog iz Hrvatske na tajne račune u inozemstvu, prije svega u Austriji i Lichtensteinu, pod kontrolom pripadnika političke i ekonomske elite iz Hrvatske.

Također vam je poznato da sam kao istraživački novinar prvi predao dokumentaciju Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske o Slučaju Sanader – Hypo, još u travnju 2008. godine, nakon čega je i pokrenuta istraga, zatim i optužnica a naposljetku i osuđujuća presuda protiv bivšeg premijera za kazneno djelo ratnog profiterstva. Također sam svu dokumentaciju do koje sam došao u mojim novinarskim istraživanjima ustupio ne samo istražnim tijelima; policiji, DORH-u i USKOK-u, nego i Nacionalnom antikorupcijskom vijeću u Saboru u vrijeme kada je vijećem predsjedavao dr. Željko Jovanović, te istražnim tijelima Austrije.

[zapazite da je počeo pisati o vezi Sanader/Hypo banka u doba dok je Sanader još uvijek bio na vlasti i kada su mu SVI mediji čuvali leđa i izbjegavali tu temu]

Sve što sam kao novinar radio, radio sam isključivo u javnom interesu, kako bi građanima kojih se tiču informacije koje sam istraživao, osigurao dostupnost podataka i dokumenata o nekim od najvećih korupcijskih afera u modernoj Hrvatskoj.

Susreo sam se pritom i sam s korupcijskim ponudama, onih moćnika koji su naučili da šutnju medija mogu kupiti i platiti novcem, pa su mi novac za novinarsku šutnju i prestanak novinarskih istraživanja nudili kako predstavnici Hypo banke, zatim predstavnici jedne duhanske industrije, predstavnici Zagrebačke banke, a kada su shvatili da ne pristajem ni na kakav iznos koji su ponudili, uslijedile su i prijetnje vrlo moćnih pojedinaca, institucija i poduzeća u Hrvatskoj.

Oni o kojima sam pisao u ovoj zemlji kontroliraju sve; od tijeka novca, ekonomije, politike, institucija, pa do medija, a obzirom da nisam pristao na nagodbe i dogovore s njima, obzirom da nisam pristao prestati istraživati i pisati o navedenim korupcijskim aferama, jasno su mi dali do znanja da će me egzistencijalno uništiti ukoliko ne zašutim i ukoliko se ne povučem. Isprva, nisam vjerovao da su toliko moćni i utjecajni da mi onemoguće bilo kakav novinarski rad u Hrvatskoj, ali s vremenom sam shvatio da kontroliraju praktički sve. Vrlo brzo našao sam se na crnim listama novinara kojima se u Hrvatskoj ne smije dozvoliti rad, dakle na crnim listama novinara, koje niti jedan medij u Hrvatskoj ne smije zaposliti. Kucao sam na vrata svih redakcija i medija, ali svugdje sam dobivao jedan te isti odgovor: na crnoj si listi, za tebe nigdje u Hrvatskoj nema posla, odnosno za me nema plaćenog novinarskog posla nigdje u Hrvatskoj, jer me žele egzistencijalno slomiti i na taj način jednostavno ušutkati, kada to nije bilo moguće drugačijim metodama.

Neki moji kolege bili su pametniji, uzeli bi ponuđeni novac, šutjeli o aferama, i danas su cijenjeni novinari, koji ne moraju brinuti za svoju niti egzistenciju svoje obitelji. Ja sam očito bio glup, jer nisam pristao uzeti novac u zamjenu za šutnju. Jer u ovom društvu, u ovoj zemlji, u našem novinarstvu najviše su tarife za šutnju, a najniže su tarife za istinu. Ja to očito nisam razumio na vrijeme. Kapital velikih medija u ovoj zemlji, zapravo je na ovaj ili onaj način sumnjivog i kriminalnog porijekla, a o čemu sam brojne tragove otkrio primjerice u mojem istraživanju Afere Hypo, u koju su umiješane praktički sve velike medijske kuće, njihovi vlasnici ili njihovi čelni ljudi, a ti su mediji poslužili samo kao velika praonica prljavog novca opljačkanog iz Hrvatske tranzicijskih devedesetih godina. Zato niti danas nije uputno istraživati porijeklo kapitala u našim medijima, a zbog istraživanja Afere Hypo, logično je da sam u svim medijima povezanima na bilo koji način s ovom aferom među prvim imenima na novinarskim crnim listama. Zbog svojih sam istraživanja dospio i na crne liste na javnoj radioteleviziji HRT, o čemu su mi često govorili moji kolege s HRT-a, pa tako nije tajna da sam na listi zabranjenih osoba na HRT-u, odnosno na listi onih, kojima je zabranjeno gostovanje i sudjelovanje u bilo kojoj od emisija na programu HRT-a.

Laž je da ova zemlja i državne institucije štite prava nas novinara. Jer kada otkrijemo velike korupcijske afere, naši životi i naše egzistencije ne vrijede više ništa. Korumpiranom sistemu i mafiji mi smo laka meta koju treba odstraniti, najčešće to čine ovakvim ugrožavanjem egzistencije i profinjenim metodama ušutkavanja. Jednog po jednog, dok nas sve ne ušutkaju.’ – Domagoj Margetić.

Na isti način na koji su štitili Sanadera, mediji danas štite Milanovića, da je doista u pitanju cenzura, potvrđuju i riječi poznatog novinara Denisa Latina:

‘Protekli dan obilježila je spoznaja da Milanović nije posve čist kako se sugeriralo. Idući dani pokazat će imamo li novog Sanadera za utrku. Pogledao sam financijska izvješća tvrtke brata Zorana Milanovića. ukratko, 0 zaposlenih, 0 prihoda. Ne znam na temelju čega je dobio kredit, ali vidim da od 2007. godine nije vraćena ni jedna kuna od tog kredita od 3.200.000 eura – napisao je Latin na svom facebook zidu prije dva-tri dana, da bi jučer dodao rečenicu: ‘onaj tko objavi prvi priču o kreditu Milanovićeva brata, unatoč svim medijskim blokadama, zaslužio je titulu novinara godine.’ (više o tome)

O problemu cenzure nedavno je progovorio i HND:

‘Vlasnici i dalje izravno interveniraju u uređivačku politiku. Politički pritisci na medije nisu prestali ni u javnim, ni u lokalnim niti u privatnim medijima’ kaže HND, i upozorava…’ Sadašnji trend izbjegavanja bitnih tema, forsiranje zabave, spektakla, dominacije crne kronike, izmišljanje i proizvodnja celebritya u konačnici rezultiraju bijegom od novinarstva, cenzurom i autocenzurom’. (link)

Ako je istina ono što govore novinari, to bi značilo da postoje dvije paralelne stvarnosti – jedna u kojoj živimo i druga o kojoj govore mediji.

Tu iluziju stvarnosti najbolje dočarava scena iz filma Network (1976.)

‘Zato što manje od 3% vas čita knjige, zato što manje od 15% vas čita novine. Zato što je jedina istina za koju znate ono što dobijete preko ove cijevi (TV kamere op.a.). Upravo sad postoji čitava generacija koja ne zna ništa drugo osim ove cijevi! Ova cijev je evanđelje – konačno Otkrivanje. Ova cijev može stvoriti ili uništiti predsjednike, pape, premijere. Ova cijev je najbolja sila u cjelom ovom bezbožnom svijetu i teško nama ako dopadne u ruke pogrešnih ljudi!

Televizija nije istina. Televizija je prokleti zabavni park! Televizija je cirkus, karneval, putujuća trupa akrobata, pripovjedača, igrača, pjevača, žonglera i nakaza, ukrotitelja lavova i nogometaša. Mi smo u poslu ubijanja dosade. Tako ako želite istinu idite Bogu. Idite svojim guruima. Idite sebi! zato što je to jedino mjesto na kojem ćete naći bilo kakvu pravu istinu. Ali ljudi, nikada nećete dobiti istinu od nas. Reći ćemo vam sve što želite čuti i lažemo kao psi. Reći ćemo vam svako sr… koje želite čuti! Mi se bavimo iluzijama. Ništa od ovoga nije istina! Ali vi ljudi sjedite tu, dan za danom, noć za noći. Svih ste uzrasta, boja, vjeroispovjesti. Mi smo sve što znate. I počinjete vjerovati iluzijama koje mi vrtimo. Počinjete vjerovati da je ova cijev istinita, a vaši životi nestvarni. I uradit ćete što god vam ova cijev kaže! Obući ćete se kao cijev, jesti kao cijev, podizati djecu kao cijev, čak misliti kao cijev. Ovo je masovno ludilo, manijaci! Za ime Boga, vi ljudi ste pravi! Mi smo iluzija! I zato isključite televizore, isključite ih sad. Isključite ih i ostavite. Isključite ih usred ove rečenice.’

Zanimljiv osvrt na rad medija dala je i grupa od 640 intelektualaca u otvorenom pismu Hrvatskoj javnosti:

‘Mediji su snaga iznad hrvatskog društva. Ne polažu nikomu račune osim profitu i nevidljivim centrima moći. U tu svrhu sve im je dopušteno – od gaženja ljudskog dostojanstva, do raznih oblika manipulacije i potkopavanja hrvatske države. U medijima najmanje prostora ima za argumente. S poluinformacijama i dezinformacijama hrani se publika bez odgovornosti za napisanu riječ. Vještim manipulacijama inficiraju se sve skupine. Ali dok za razne infekcije postoje službe koje o tome skrbe, za psihičke napade putem medija na osobni integritet nema ni posljedica ni sankcija. Sve je dopušteno kad su mediji u pitanju, jer oni su sila i moć, svi ih se boje. Tako nešto je trebalo da bi se lakše upravljalo hrvatskim društvom.’

S tim otvorenim pismom završiti ćemo prvi dio ovog članka i prijeći na drugi – odnosno na iskustvo naše udruge sa medijskom cenzurom.

Naime, postoji jedna stvar skrivena od šire javnosti, a ta je da stvarnu vlast u državi nemaju političari nego vlasnici privatnih banaka. Zašto? Zato jer je novac privatiziran i država nema vlast nad njegovim stvaranjem i puštanjem u opticaj. Ako vas ta tema više zanima molimo vas da pročitate dvije prevažne knjige na tu temu – Kako je nastao novac i Mehanika novca.

Bez shvaćanja tog problema nećete moći razumjeti zašto su banke nedodirljive i zašto ih mediji štite.

Sljedeća iskustva iz našeg rada s medijima dati će vam slikovit uvid u razmjere cenzure.

Primjer prvi: Ekipa HTV-a dolazi u prostor naše udruge i pita našeg kolegu Damira Trnačića ‘kako je nastao Živi zid’, on odgovara:

Zato jer smo shvatili da je novac dug i da su krediti neotplativi‘, novinar potom opet postavlja isto pitanje jer nije zadovoljan odgovorom, međutim naš kolega opet daje isti odgovor. Nakon toga ekipa HTV-a odlazi sa Damirom do obitelji Cvjetković koju smo spasili od deložacije i ispred te kuće opet pita isto pitanje, Damir i treći put daje isti odgovor. Budući urednik nije bio zadovoljan njegovim odgovorom, taj dio intervjua bio je izrezan iz TV priloga.

Primjer dva: Svetlanu Blažević iz Rijeke deložira Erste banka, ekipa Nove TV dolazi ju intervjuirati, međutim umjesto da kaže ono što novinar želi čuti, ona daje odgovore koji ne odgovaraju uredniku i zbog toga Nova TV naknadno reže sve što je ona rekla i umjesto njenih riječi pušta samo sliku koju TV voditelj komentira riječima koje mu je napisao urednik.

Primjer tri: Irenu Sabol Njegovec iz Poljanca (blizu Ludbrega) deložira Hypo banka, ravnatelj HRT-a Goran Radman sjedi u nadzornom odboru HYPO banke. Naravno, u TV prilogu ne spominje se da se radi o HYPO banci. (link)

Primjer četri: Brunu Žunića iz Zadra deložira Raiffeisen banka zbog duga od 14.000 kuna. U TV prilogu Žunić 10 puta naglašava da se radi o Raffeisen banci i ukazuje na apsurdnost cijele situacije budući je iznos duga višestruko manji od vrijednosti nekretnine. U TV prilogu izrezano je ime banke i sporna činjenica – vijest se prikazuje kao ‘još jedna deložacija’.

Primjer pet: Nakon tajne deložacije obitelji Frlan, mediji odbijaju izvještavati o ijednoj nadolazećoj deložaciji. Mi damo priopćenje za medije o datumu i mjestu deložacije, snimimo čak i video s obitelji, međutim u medijima – šutnja.

Primjer šest: sjedim u banci (PBZ) i do mene sjedi djevojka koja studira socijalni rad, budući se bavi socijalnom tematikom spomenem joj da smo upravo spriječili jednu deložaciju i pokažem joj na mobitelu sliku naših aktivista s mjesta događaja. Ona mi na to kaže: ‘takve stvari su inače u novinama, zašto toga nije bilo u medijima?’, razlog je očit – vijest o uspješnoj obrani nečijeg doma potakla bi i druge obitelji da nam se jave za pomoć, bankama to ne odgovara.

Primjer sedam: video koji prikazuje bankara PBZ-a Tomislava Tomšića kako ulazi u kuću Milana Rebernišaka iz Pregrade, prijeti mu i tjera ga na ulicu do sada je na youtube-u pogledalo više od 70.000 ljudi, Usprkos tome niti jedna televizija (osim Mreža TV) ga nije htjela objaviti.